Evidentiranje žrtava disciplina je s objavljenim standardima i nije ista aktivnost kao procjenjivanje broja poginulih.
Zapis, a ne broj. Jedinica je jedna osoba: tko je bila, gdje je i kada umrla te što se zna o tome kako je umrla. Broj iza kojeg ne stoje zapisi nitko drugi ne može provjeriti, ispraviti ni upotrijebiti.
Svaki zapis navodi svoje izvore. Odakle je informacija došla, kada je dobivena i koliko je osoba koja vodi evidenciju u nju sigurna. Dva izvora koja oba vode do istog izvornog izvora jedan su izvor.
Duplikati su glavna pogreška. Ista smrt do osobe koja vodi evidenciju dolazi kao ime, nadimak, opis i bolnički broj. Spajanje zapisa dokumentirana je odluka, a ne sređivanje.
Recite što taj broj predstavlja. Broj dokumentiranih smrtnih slučajeva donja je granica, a ne procjena ukupnog broja, i prikazivati ga kao da je ukupni broj znači zloupotrebljavati vlastiti rad. Ako se navodi raspon, recite što ga uzrokuje.
Ne objavljujte ono što ugrožava žive. Imena preživjelih i svjedoka, precizne lokacije osoba koje su još u opasnosti te pojedinosti na temelju kojih se može utvrditi tko je s vama razgovarao. Zapis koji je sigurno čuvati nije nužno sigurno objaviti.
Ne dopustite da broj postane tvrdnja koju ne može potkrijepiti. Koliko je ljudi umrlo jedno je pitanje; tko je odgovoran drugo je pitanje o kojem na temelju dokaza odlučuje sud, a evidencija žrtava nije utvrđenje krivnje.
Izvor. Every Casualty Counts, Standards for Casualty Recording, https://everycasualty.org/standards/ ; International Committee of the Red Cross, customary international humanitarian law database, https://ihl-databases.icrc.org/en/customary-ihl
Što ovo nije. Metoda za pripisivanje odgovornosti niti zamjena za rad nadležnog tijela.