Recite im, primjereno dobi. Djeca kojoj se ništa ne kaže izmisle nešto gore i primijete da su odrasli uplašeni. Dijete ne umiruje odsutnost problema, nego spoznaja da odrasli imaju plan i da su i ona uključena u njega.
Što reći. Da se ponekad dogodi izvanredna situacija; da imamo plan; da je plan ovdje se sastajemo, ovu osobu dolazi po tebe, ovdje je broj. Činjenice, ukratko i jezikom koji razumiju, a zatim uobičajen život.
Pustite ih da pitaju i iskreno odgovorite. "Ne znam" je dobar odgovor. "Ne znam, a evo koga bismo pitali" još je bolji.
Kartica u torbi s njihovim imenom, imenom roditelja i kontakt-brojem, kako bi odrasla osoba koja ih pronađe mogla postupiti.
U samoj torbi: jedna poznata stvar. Igračka, knjiga, pokrivač. To nije sentimentalnost — poznat predmet mjerljivo umiruje uplašeno dijete, a smireno je dijete sigurnije.
Recite školi tko smije doći po njih. Učinite to prije nego što vam zatreba; škola neće predati dijete nekome tko nije ispravno naveden na popisu.