Reakcije nakon zastrašujućeg događaja normalne su. Poteškoće sa spavanjem, ponovno proživljavanje događaja, razdražljivost, iscrpljenost, trzanje na uobičajene zvukove, neželjenje razgovora o tome, želja da se govori ni o čemu drugome. To su reakcije živčanog sustava nakon prijetnje, a ne znak da s osobom nešto nije u redu.
Ono što pomaže i nije komplicirano. Spavanje, hrana i voda u uobičajeno vrijeme. Rutina, čak i mala. Društvo. Nešto čime se možete baviti, a što ima vidljiv rezultat. Manje vijesti, u određeno vrijeme, a ne neprekidno.
Djeca to pokazuju drugačije — privrženost, vraćanje na ranije obrasce u onome što su već znala raditi, bolovi u trbuhu, ponovno proživljavanje događaja kroz igru. Rutina i iskreni, kratki odgovori pomažu više nego umirivanje.
Kada potražiti pomoć. Ako se ne ublažava nakon nekoliko tjedana ili nekome onemogućava rad, spavanje ili brigu o sebi, tada treba razgovarati s liječnikom. Recite što se dogodilo; to je relevantno.
I obnovite zalihe. Dopunite vodu, zamijenite ono što je iskorišteno iz torbe, napunite prijenosnu bateriju, provjerite baterijsku svjetiljku. Razdoblje neposredno nakon incidenta jedino je vrijeme kada se svi slažu da to vrijedi učiniti — a drugi događaj, kad do njega dođe, obično nastupi prije nego što trgovine ponovno napune zalihe.