Prvo i što prije prijavite nadležnim tijelima, i to rano. U hitnom slučaju ne postoji rok čekanja za prijavu nestanka osobe, a službeni kanali povezani su s bolnicama, prihvatnim centrima i popisima za registraciju.
Zapišite ono što znate dok se toga sjećate. Puno ime i prezime, datum rođenja, što je osoba nosila, gdje i kada je posljednji put viđena, eventualna zdravstvena stanja ili lijekove te noviju fotografiju. Pod stresom se ti podaci u roku od nekoliko sati zamagle.
Provjerite službene popise, a ne samo društvene mreže. Bolnice, prihvatni centri i skloništa registriraju dolaske, a nacionalna tijela i priznate humanitarne organizacije provode traženje članova obitelji.
Budite oprezni s javnim pozivima. Oni su ponekad pravi izbor i nose stvarne posljedice: javna objava otkriva da je netko sam ili ranjiv, privlači ljude koji to iskorištavaju i ne može se povući nakon što se proširi. Razmotrite što time otkrivate i dajte prednost službenim kanalima gdje oni postoje.
Sve informacije vodite na jednom mjestu. Zabilježite koga ste kontaktirali, kada i što je rekao. U potrazi koja traje dulje od jednog dana, ta evidencija sprječava da se isto područje pretražuje pet puta.