Kad izađete iz neposredne opasnosti, najkorisnije što možete učiniti u sljedećoj minuti jest nekome se javiti.
Pošaljite jednu poruku jednoj osobi izvan pogođenog područja. Ta osoba postaje kontaktna osoba kojoj se svi ostali obraćaju. Tako šestero rođaka neće naizmjence zvati vas dok se pokušavate kretati, a ni šestero rođaka neće zvati hitne službe kako bi prijavili vaš nestanak kad zapravo niste nestali.
Pišite, ne zovite. U stvarnom incidentu mobilna se mreža zaguši u roku od nekoliko minuta. Tekstualna poruka ima nekoliko desetaka bajtova te će biti stavljena u red čekanja i isporučena, dok će glasovni poziv jednostavno neuspjeti. Glasovni pozivi također zauzimaju kapacitet koji je potreban hitnim službama.
Recite četiri stvari i ništa drugo.
- Na sigurnom sam.
- Otprilike gdje se nalazim.
- Kamo idem, ako ikamo.
- Kada ću se sljedeći put javiti.
Četvrto je ono što ljudi zaboravljaju, a upravo ono sprječava paniku na drugoj strani. "Ponovno ću poslati poruku u šest" pretvara tišinu iz dokaza katastrofe u očekivani prekid.
Učinite to prije nego što vam baterija postane problem. Sada to gotovo ništa ne stoji, a za dva sata možda će biti nemoguće.